Svrha ovog rada je teoretski prikazati što zapravo znači agilnost, koje su tradicionalne i agilne metode, njihova usporedba te na primjeru organizacije i njenom prihvaćanju agilnosti utvrditi da li organizacija može biti konkurentnija i uspješnija ako te metode prihvati, i to ne samo u projektima već općenito u poslovanju. Kroz teoretski dio ali i kroz primjere u praksi autor je zaključio da se agilne metode mogu primijeniti ne samo u IT sektoru već i u ostalim dijelovima organizacije, te da se na taj način može bolje reagirati na promjene na tržištu i ostati konkurentan. Za uspješnu transformaciju, najvažniji je podržavajući menadžment, odgovarajuća komunikacija, agilni timovi, a najbitnije spremnost zaposlenika na promjenu. Zaposlenici su ti od kojih se očekuje da će u agilnom okruženju neprestano učiti, razvijati svoja znanja i vještine, otvoreno surađivati s kolegama. Razvijat će inovativnost, istaknuti svoje talente i biti dobri mentori drugima. Organizacija se može nazvati agilnom ako u fokus stavi klijenta, bilo onog internog u smislu djelatnika ili eksternog u smislu korisnika njihovih usluga i njegove potrebe. Treba promicati zajedničke organizacijske vrijednosti, uključiti u donošenje odluka ne samo top management već i djelatnike na nižim hijerarhijskim razinama. Odnositi se sa povjerenjem i vjerom da će svaki član tima obnašati svoj dio posla sa dužnom pažnjom i preuzeti odgovornost i rizik bez da čeka odobrenje managera kako je to uobičajeno u tradicionalnim organizacijama. Bitno je istaknuti da se svakom projektu ili problemu treba pristupiti otvoreno, bez ograničenja i unaprijed definiranih okvira. Sa takvim pristupom veća je vjerojatnost da će organizacija biti uspješna u transformaciji.