Svaka organizacija neovisno o njenoj veličini i vrsti djelatnosti koje obavlja ima neku organizacijsku strukturu, koja je formalno uređena internim aktima ili, kada govorimo o organizacijama u javnom sektoru, u velikoj mjeri je determinirana propisima na razini države. Organizacijska struktura nije statična ekonomska kategorija nego je podložna permanentnim promjenama koje diktiraju unutarnji čimbenici organizacije prvenstveno ljudski potencijali, i vanjski čimbenici okruženja. U zadnjih gotovo pola stoljeća na organizacijsku strukturu veliki utjecaj ima konkurencija na tržištu, uključujući supstitutivne proizvode, dobavljači te korisnici proizvoda ili usluga, što se u teoriji organizacije izučava kao „Porterov model“ pet konkurentskih snaga. Organizacijska struktura u svakom periodu poslovanja mora odgovoriti svim izazovima koji stoje pred organizacijom, te na najefikasniji i najracionalniji način implementirati organizacijska rješenja koja će adekvatno amortizirati neizvjesnosti s kojima se organizacija suočava. Velik utjecaj na uspjeh organizacije ima kvaliteta i sposobnost menadžmenta koji se ispoljavaju kroz proces upravljanja i vođenja organizacijom. Menadžment je postizanje ciljeva pomoću suradnika, a da bi suradnici bili maksimalno posvećeni ciljevima organizacije ovisi o tome koliko su zaposlenici motivirani i zadovoljni na radnom mjestu. Zadovoljni zaposlenici su maksimalno produktivni iz razloga što su motivirani za posao koji rade čemu pridonose materijalni i nematerijalni faktori motiviranja zaposlenika. Bitan nematerijalni čimbenik motiviranja svakako su stilovi vođenja koje u praksi implementiraju menadžeri. Vođenje, kroz organizacijski autoritet koje uključuje moć u specifičnom organizacijskom kontekstu, utječe na suradnike da se ponašaju u skladu sa očekivanjima i nastojanjima menadžmenta.