Ovaj rad bavi se analizom sustava financiranja i oporezivanja Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Utvrđeno je da Katolička Crkva u odnosu na druge vjerske zajednice u Hrvatskoj ima specifičan pravni položaj, koji je rezultat povijesne tradicije i najvećeg broja pripadnika vjernika toj vjerskoj zajednici. Pravni položaj Crkve proizlazi iz više različitih pravnih izvora, odnosno, iz Ustava, normi europskog prava, međunarodnih ugovora, zakona te podzakonskih akata. Za Katoličku Crkvu sustav financiranja reguliran je Ugovorom o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Taj ugovor ima jaču snagu od zakonskih i podzakonskih akata. Vjerske djelatnosti financiraju se iz vlastitih prihoda, donacija i stipendija te iz državnog proračuna. Trenutni je model financiranja koncipiran na način da je država ta koja dio prikupljenih poreza izravnim transferima iz državnog proračuna prebacuje vjerskim zajednicama. Stoga građani ne odlučuju sami kome će ići dio njihovih prihoda, a vjerske zajednice su, ukoliko im to predstavlja većinu prihoda, umjesto prema članovima, čija sredstva uostalom posredstvom države i primaju, ovisne o državi. Vjerske zajednice su oslobođenje plaćanja poreza ukoliko predmet oporezivanja služi za obavljanje vjerske djelatnosti i vjerskih usluga. Katolička Crkva može, kao i druge neprofitne organizacije, obavljati i gospodarske djelatnosti, no u tom slučaju dužna je plaćati porez na dobit. Poreznim izmjenama 2017. godine neprofitnim organizacijama koje su obveznici poreza na dobit omogućeno je i tzv. paušalno plaćanje poreza na dobit. Osim toga, država ne objavljuje javno na koji način i za koje potrebe su sredstva proslijeđena iz državnog proračuna vjerskim zajednicama i utrošena, iako im vjerske zajednice dostavljaju godišnja financijska izvješća o korištenju primljenih sredstava.